Usputne bilješke

Prije nego sam uopće uzeo u ruke knjigu „Tiho rušenje“ pjesnika i pisca Ivice Prtenjače, znao sam da će mi njen sadržaj biti zanimljiv i da će zaokupiti moju čitateljsku pažnju. Slutio sam da bi se s glavnim protagonistima tog nevelikog romana mogao djelomično poistovjetiti, a u nekim situacijama prepoznati, jer povremeno i sam pribjegavam poslovima što su slični opisanima. Imao sam priliku samog autora slušati krajem prošle godine, kad je u Ivanić-Gradu gostovao u sklopu književne večeri. Govorio je tada Prtenjača, između ostalog i o tom romanu i dobrano me zainteresirao za njega. Nakon nekoliko mjeseci nailazim na tu knjigu u gradskoj knjižnici i bez dvoumljenja ju posuđujem i čitam.

Okosnica priče je uređenje interijera velikog, starog, zagrebačkog stana u zagrebačkoj Haulikovoj ulici, što ga izvode glavni lik, ujedno i pripovjedač i njegov mlađi pomoćnik i prijatelj Elvis. Glavni junak je diplomirani kroatist, koji nakon neuspješne, dugotrajne potrage za poslom u struci, za život počne zarađivati uređujući interijere. Dok je još bio student, u prometnoj nesreći mu je stradao otac, a na Korčuli sa bivšom suprugom živi njegov sin, tinejdžerske dobi. Naručitelj posla neobični je i pomalo mušičavi starac Vuk, sveučilišni profesor književnosti u mirovini. Vuk od dvojca traži struganje starih naslaga boje sa zidova, stropova, vrata i podova, te gletanje i bojanje istih. Pri tom inzistira da se posao radi po njegovim strogim uvjetima, jednu po jednu sobu, a novac ne dovodi u pitanje. Na samom kraju potrebno je srušiti jedan neveliki zid, koji skriva malu sobicu i tajnu iz obiteljske povijesti, što dobrano objašnjava ponašanje i karakter vlasnika stana.

Ovaj Prtenjačin roman vrlo je slojevit u doslovnom i prenesenom smislu. Guleći i strugajući višegodišnje naslage stare boje, crnila i prašine sa zidova, dvojac polagano čitatelju otkriva slojeve povijesti tog zagrebačkog stana, odnosno njegovih bivših i trenutnih stanara, posebice osebujnog profesora Vuka. Autor pri tom vješto odmotava i priču glavnog lika, kojem će ovaj pomalo neobični angažman promijeniti život. Jednako tako i njegov pomoćnik Elvis doživljava renesansu kad se zaljubljuje u Sibilu, mladu djevojku, unuku profesora Vuka.

Negdje oko četrdesete stranice, kad čitatelj saživi s likovima i navikne se na ritam fabule, Prtenjača iznenada u priču uvodi još jednu narativnu liniju, čija se poglavlja s prvotnim izmjenjuju da samog kraja. U tom pripovjednom rukavcu radnju seli u Irsku. Upoznajemo tako nešto mlađeg Vuka, koji se nađe u književnoj rezidenciji za pisce. Tamo upoznaje španjolskog prevoditelja Estebana, s kojim pronalazi zajednički jezik i sprijateljuje se. U nekoliko večeri uz pivo u pubu, na obali oceana priča španjolcu svoju životnu priču, koja je sve samo ne obična i predvidiva. Taj irski solilokvij pomaže čitatelju da upozna i bolje razumje intrigantan lik profesora Vuka.

Književni jezik Ivice Prtenjače vrlo je poetičan. Činjenica da je on prvenstveno pjesnik, a tek onda pripovjedač, itekako je vidljiva u proznim tekstovima. Pišući o naizgled neknjiževnim temama, kao što su manualni poslovi uređenja stana, autor obilato koristi metafore i razne stilske figure, kojima se vješto poigrava. Čini to nenametljivo i spretno, takav izričaj za tog je pisca nekako prirodan, samorazumljiv. To u konačnici rezultira jednom pitkom, nadahnutom pričom, što se pred čitateljem otkriva kao pjesma u prozi. Prtenjača svojim pisanjem tiho ruži zidove nerazumijevanja i otuđenosti, otkrivajući tako tajne dobre književnosti.